Anđele čuvaru...

Znate što  je najgore? Najgore je čekati. Čekati onaj dan koji neće doći. Toga bi dana trebao pokucati na moja vrata i reći: "Kćeri, vratio sam se. Opet sam s vama." Puno sam razmišljala o tom danu, pogotovo u zadnje vrijeme. Jedino ne znam kako bih podijelila osjećaje tog trenutka. Bih li bila ljuta na njega i izvrijeđala ga što ga nema 14 godina, ili bih ipak bila sretna jer se moja jedina ljubav vratila. Od malena mi je san upoznati ga, znati kako miriše, kako objašnjava rukama i kako istim grli. Od malih mi je nogu san doživjeti snagu očeve ljubavi. No znam da to neće biti moguće, s tim da njega nema, s tim da je gore. Tako sam sada gledala u nebo. Jedna je zvijezda sjala jače od drugih. Ta je zvijezda moja, ta je zvijezda on. Znam da sja za mene gore i čim pogledam u to plavilo znam da me čuva od tamo. Znam da neće dopustiti da mi se išta loše dogodi jer sam ja njegova mala princeza. Tako me zvao samo on. Još ponekad čujem te riječi u ušima kako odzvanjaju. No kako godine prolaze, zvuk je sve tiši i tiši...